Dnevnik imigranta - MOJ nastavak

Odavno je već poznata priča o imigrantu kome je bio pun K Kanade (nije jedini). Nakon toga su se pojavili raznorazni nastavci. Ovo je moj nastavak priče:


E lijepo smo preko nekih naših sredili preseljenje i najzad evo nas na Floridi. Joj miline! Administraciju smo prošli ko pišta. Kuća nas čeka i to po sistemu ključ u ruke. Poznato je da smo svi mi u imigraciji nekad bili magistri, inžinjeri, ali u svakom slučaju direktori. A jebiga i nakralo se u Jugi, plus smo weekendicu prodali. Izvinjajem se na mješanju našeg i engleskog. Hajd što nam je broken English, nego nam je i naš broken. Naročito u nas u djece. Nego da se pofalim s kućom. Prelijepa! Ko iz filmova. I vidi baksuzluka. Kako mi u kuću, tako uragan. Ode krov ko da ga nikad nije bilo. Zaboli me čuna, osiguranje plaća, al mi dva dana nismo smjeli iz podruma izać. Odem ja drugi dan u prodavnicu kola i uzmem ganc nov Jeep Cherokee. Nema boljih kola. More valjak povuć. Četiri vuče, nema da zapne. Odvezemo se mi na piknik, prostremo dekicu, sjedemo, kad deka mokra. Prostri vam, prostri tam, sve isto. Pošli mi u džip, kad on propo u močvaru do prozora. Jebeš auto, kad nas krokodili ne rastrgaše! Jedva smo pobjegli. Nisam mogo oka sklopit. Kanada je bila majka za Floridu. U po noći kažem ženi, da se pakuje, a ja odo na aerodrom kupit karte za Australiju. Tamo nema močvara, a kenguri su divne životinje.

Još u avionu smo odlučili da ovaj put dobro razmislimo i budemo oprezniji. Zato nismo htjeli uz obalu mora. Australijske su vode pune ajkula, a i krokodila mi je bilo dosta. Zato samo daleko od vode, negdje u unutrašnjost. Nadjemo mi lijepu neobično jeftinu farmicu, a kenguri okolo veselo skakuću. Baš su simpatični! Smjestimo se fino, 3 kupatila, da se ne guramo. Udjem ja u jedno-nema vode! Isto i sa druga dva. Hajde nema veze, da se ne nerviramo odma. Iskopamo mi rupu u pjesku i malo se plahnemo. Baš je bilo lako kopat. Sutra dan vrijeme divno, ni daška vjetra. Kakva Florida! Australija je zakon! Kažu da je u ovom dijelu uvijek ljeto. Jedino što je noću vruće, nemere se spavat. Preko dana se sunčamo, al problem je što se ne sunčamo sami. Sunčaju se i zmije. Nakon par mjeseci sam se baš poželio istuširat. Voda nikad nije došla. Sve smo išli 10-tak kilometara do komšije na bunarić. Fini neki čojk, domorodac. A oni kenguri se navikli na nas, pa samo što po glavi ne skaču. Nekako bi kengure i prebolio, samo kad mi domorodac nadje guju pod jastukom. Kaže SNAJK. Jebem li mu i snajku i majku i Australiju. Prekipilo mi je iste sekunde. Draže mi je spavat s lopovima u svojoj zemlji, nego sa zmijama u tudjoj.

Tako se mi najzad vratismo u domovinu. Smjestiše nas na Kosovo. Džaba nam kuću dali, samo da se naselimo. Ma dje to na svijetu ima. Što razjebaše vako dobru državu, to mi nikad neće biti jasno? A moram priznat da sam razmišljo o Švedskoj. Kažu da su Švedjanke divne životinje.

P.S.
Odvojite pola sata da pročitate pjesmu ispod priče. Vidjećete da to nije gubljenje vremena.